Nisam Vas zaboravila
Želim pozdraviti sve meni tako drage blogere.Već dugo nisam ništa konkretno napisala.
Razlog je ovo vruće vrijeme i puno obaveza koje su me u zadnje vrijeme jednostavno zasule.Zato vas svih puno i toplo pozdravljam i želim kvalitetan i ugodan odmor!!!
SIMBIOZA
Promatrajući i analizirajući veze i brakove meni dobro poznatih i bliskih osoba,došla sam do zaključka da većina ,oko 80%,žive u nekakvim simbioznim zajednicama(dakle,o ljubavi nema niti govora).
Ne podnose se,svađaju se,ogovaraju jedno drugo pred drugim osobama...ali se isto tako drže jedno drugog ,kao pijavice.
Nikome ne pada na pamet,ili ne želi povući prvi potez ka razilaženju.
Svi se boje novog početka.
Kod nekih su u pitanju nekretnine i druga materijalna dobra,koja bi se rastavom prepolovila ili izgubila,a postoji još puno drugih kočnica.
Vidim da se ne vole,ne slažu.Ali guraju dan za danom u svađama i jako nesretni u svojoj ograničenosti i gluposti.
U razgovorima samo slušam loše stvari o onoj drugoj strani,njenim lošim osobinama koje su nepopravljive,nepodnošljive.A mene uvjeravaju kako ja nemogu shvatiti "što znači živjeti s takvom osobom"!
Kad im kažem "ako je tako raziđite se,pokušajte svako pronaći svoj put",gledaju me kao da sam pala s Marsa!
Kao da ne shvaćaju postojanje takve mogućnosti.
Moje mišljenje je da kad je netko sa svojim partnerom toliko nezadovoljan i nesretan,jedino što treba je,potražiti na drugom mjestu i u drugim osobama svoj komadić mira i sreće.
Istina većina nebi više mogla pozivati prijatelje,da se dive njihovoj kući(pod izlikom druženja).
Nebi ih više pratili zavidni pogledi,dok zavaljeno sjede u skupim automobilima.
Nebi više mogli puni sebe vraćati se iz nekog poznatog skijališta.
...I zato se odlučuju podnositi se,trpjeti i biti nesretni.
Naravno,postoji i druga strana medalje.
Svaka zajednica je na neki način,više ili manje simbiozna.
Zajedno smo s nekim da bi davali i primali ljubav,pažnju,razumijevanje,zagrljaj.
Da bi razmjenjivali strast,iskustva i još puno lijepih i manje lijepih stvari.
I to je vrsta simbioze,ali one prirodne,bez motiva.
Uvijek mislim i kažem da se poanta svakog našeg postupka prema drugima krije jedino u motivu,odn.zašto nešto nekome činimo?
Za mene je motiv glavni životni orjentir.
Uvijek se prije neke radnje ili odluke(koja nije spontana)a ima utjecaj na druge,preispitam s kojim motivom to činim?
Od kada tako postupam,primjećujem da sam se prilično promjenila.
Primjećuju to i drugi(samo neznaju razlog).
Neki kažu da sam se promjenila u negativnom smislu!
Pitam se:kako negativno,kad mi je motiv pozitivan?
Zaključila sam da mnogima iz slabosti nisam mogla reći "ne",a tada sam bila navodno,dobra...
Nema veze!
I dalje se ravnam isključivo motivom i osjećam se mirno i spokojno(naravno,ne uspije mi uvijek).
Manje me grize savjest,ne osjećam se iskorišteno...
Dragi blogeri,kakva iskustva vi imate na tom području,voljela bih znati koliko se razlikuju od moga?
Što mislite o SIMBIOZI kao načinu života?
POLOVIČNOST
Jedna od stvari koje ne podnosim u životu(a ima ih još) je POLOVIČNOST!
Ali baš u svim segmentima života!
Pišem samo ono što primjećujem oko sebe,a to me ljuti i iznenađuje!
Veliki postotak ljudi s čijim životom sam prilično dobro upoznata,žive sasvim polovično(naravno prema van sve izgleda savršeno).
Moja dobra prijateljica(jako smo različite),u braku je,sve naizgled super!Ali uvijek ima vezu sa strane.
Pa gdje je tu kompletnost odnosa i zašto ga nema?Kako može biti zadovoljna takvim životom,zaista ne shvaćam.A nikad se nebi rastavila,kaže da imaju solidan brak.Što je u tome solidno?
U posjeti drugoj prijateljici,ona briše prašinu i posprema.Polovično sluša što joj pričam...odgovara mi mehanički...
Nova moda:ručak pred TV-om!To me izluđuje!Gdje god dođem primjećujem da ljudi jedu,istovremeno buljeći u neku od milijun sapunica.Neznaju niti što jedu,a kamo li koliko su pojeli...trpaju kao u vreću.
Drugi razmijenjuju emocije sms-om,vidim im po licu osmijeh,uzbuđenje...dok mi istovremeno na nešto važno što im pričam odgovaraju:da...da...što ćeš...to ti je tako...
Ma ljudi moji,sad ja vas pitam na što to sliči?
Možda sam ja prekritična prema drugima!
Pa zašto sve POLOVIČNO?
Kad snekim živite,živite u potpunosti...ili se povucite.
Ako s nekim razgovarate,posvetite tom razgovoru pažnju...ili nemojte razgovarati.
Ako trebate odgovoriti na sms ili tel.poziv,učinite to naravno,ali uz ispriku osobi s kojom ste u razgovoru.
Kad jedete,pogledajte što jedete,osjetite okus,miris hrane,osluhnite svoj želudac.Pa valjda imamo toliko vremena da objedu posvetimo pola sata,ali u pravom smislu riječi!
Kad vam netko dođe,sjedite i posvetite mu se,ne brišite prašinu...ili ga ne zovite.
Budite svjesni sebe,ljudi oko sebe,svjesni života.
Ne radite ništa polovično!
Bolje je ne raditi ništa,nego raditi polovično i odsutno!
Vjerujte,nećete zbog toga požaliti.Početi ćete bolje osjećati život,nećete imati osjećaj da on prolazi pored vas.
Ljudi će vas više cijeniti,i početi drugačije doživljavati.
Ako ste u nekoj vezi radi drugih,budite barem iskreni prema toj osobi i recite joj istinu...neka zna,da ne živi u zabludi.
Početi ćete sami sebe više poštovati,biti ćete više svoji,Imati ćete prave prijatelje!
Život je predragocjen!
I živeći polovično,život nam može odgovoriti istim načinom,polovičnošću.
Eto to je moje mišljenje,znam da je možda glupo.Svatko ima pravo na svoj izbor,slažem se u potpunosti.
Ali možda ipak treba tome svemu barem malo razmisliti.
DRUGA-DRUGA POLOVICA
Kao što vidite dragu blogeri,mene još ne pušta razmišljanje o drugoj polovici.
Važno mi je vaše mišljenje,iskustvo...
Kad se napokon spojimo sa svojim voljenim bićem-Drugom polovicom,izgradimo predivan odnos pun razumijevanja,poštovanja,ljubavi,dobijemo djecu,živimo za tu divnu zajednicu.
Uzajamno se dajemo bez ustezanja,planiramo,kombiniramo...i tako provedemo lijep komad života zajedno.Sretni,s vizijama budućnosti,vizijom daleke starosti...i onda odjednom,nekome se dogodi nešto nepredviđeno...jedna polovica ostaje sama.
To je jednostavno tako.
Viša sila.
Nitko nikoga nije iznevjerio,napustio,prevario...jednostavno prst sudbine.
Sad se ja pitam:
Postoji li nova druga polovica?
Jeli se život i za to pobrinuo?
Nova Voljena osoba?
Novi početak?
Vrijedi li čekati?
Treba li se prepustiti trenutnim užicima i tako čekati starost?
Biti s nekom osobom jer nam to hrani ego?
Biti s nekim iz sažaljenja prema sebi?
Biti s nekim da nismo sami?
U dvoje je lakše...?
Ići iz kreveta u krevet,pa u tome kažu nema ništa loše!
Pronaći svoje trofeje i raditi zareze...?
Utapati tugu u alkoholu?
Kako se ispravno postaviti prema životu?
Kako?
Perspektiva nam je sužena!
Strah od samoće nas pritišće!
Strah od starosti!
Pa uostalom,živi smo i želimo živjeti!
Što znači "Živjeti"?
Kako slušati srce i razum istovremeno?
Kako ostati svoj i pobijediti u tom kaosu života?
MOJA DRUGA POLOVICA
Tekst je donekle potaknut temom meni dragog blogera o "tipu muškarca"na koji se žene pale.
Moja VOLJENA OSOBA,bolje rečeno muškarac mog života,nije bio
niti posebno zgodan,
niti visok,
ponajmanje ljepotan.
Nije vozio bijesan auto,
Sunčane naočale nije niti imao(nije volio imati zamračen pogled)
Markice s garderobe je valjda negdje izgubio.
Realno,
bio je prosječan,
normalan.
Znao me je nasmijati do suza,
opustiti,
a tek naljutiti(uživao je gledati kako se pjenim).
Znao se je kvalitetno posvađati(ja uživam u svađi,ma ne onoj pravoj)
znao me je ukrotiti,
znao me učiniti sretnom.
Bio je moje uporište,
moj život,
bio je umjereno ljubomoran,
uz njega sam se osjećala potpuno sigurno.
Osjećali smo se u potpunosti,
bila sam potpuno njegova i sretna.
Znali smo da je to ljubav(kad si u nešto siguran o tome ne pričaš jer je suvišno)
Bio je moje sve,
moja stijena,
moj Titanik,sve do brodoloma...
(ovi stihovi su za Njega)
Tvoj pogled pun topline,
tvoje lice ja još pamtim
svaku crtu,svaku poru
strasne usne
od njih plamtim
čvrsti stisak
ranu zoru.
Tvoj pogled pun topline
i lice tvoje ja još pamtim
ali više ja ne plamtim.
Strasne usne me ne ljube,
čvrstog stiska više nema.
Druge usne mene ljube
s manje žara
ni čvrstine više nema.
Jer tko čvršće može grlit
a tko ljubit s više žara,
srce tišti
sebe vara
nema više kome hrlit.
ZA JEDNOKRATNU UPORABU...
U nedostatku fizičke iduševne pripadnosti VOLJENOM BIĆU,upućujemo se u potragu za onim što nam naj više nedostaje,onim što je smisao postojanja,a to je ljubav.
To je najveća avantura našega života!Trnovit put prepun zamki,provalija,oštrica...naravno,ima i lijepih stvari.
Taj put je dug!
Tek što krenemo,u sučeljavanju s prvim zamkama,padamo u bed,je počinjemo zamišljati što nas sve još čeka,kad je na samom početku tako teško!
I tako većina nas se zapita:moram li ja to tako?Čemu to?
I nažalost,opredjeljuje se za liniju manjeg otpora.Odustaje od prvotne potrage i zaustavlja se na "nekome"tko nam zapne za oko,možda nekim trofejem,forom i sl.
Ulazimo u nekakvu vezicu da "nebudemo sami",da nas ima tko zagrliti,spasiti od trnovitog puta, te tako u drugi plan stavljamo našu naj važniju potragu,s opravdanjem pred vlastitom savješću:da to vjerovatno niti ne postoji,da se ne vrijedi truditi i da se treba opustiti i uživati.
I tako završimo u krevetu nekog neznanca,hraneći njegov ego ili povlačeći još jedan zarez,na zbirci koliko ih je imao.
Pošto nema govora o ljubavi,još smo prazniji i nesretniji,te okrivljujemo tu osobu kad nam sutra okrene leđa.
Ali nastavljamo istim sistemom:srljamo iz kreveta u krevet.
Zbog čega?
Gdje nam je ona početna pokretačka snaga?Gdje je?
Zašto nas toliko privlači linija manjeg otpora?
Zašto postajemo osoba za "jednokratnu uporabu?
Ne činite to!
Nikad!
Ustrajte u potrazi!
Tko traži ima šansu pronaći!
Tko ne traži ,neka ne krivi druge za svoju nesreću!
A zamislite sad ovo:Naša druga polovica nas traži!Ona možda nije odustala od potrage!
Odgovorni smo za tu osobu!
Unaprijed njenu potragu činimo besmislenom,a da ona to niti nezna!
Ne kažem da mene ne love želje za usputnim zadovoljstvima,da me potraga ne umara.
Slagala bih kad bi to rekla.
Ponekad predahnem uz neki "slatki"trenutak.
Ali pomisao da me netko traži,brzo me osvjesti.
Skupljam krpice i nastavljam.
Jer znam da ćemo se jednom sresti!
Da ćemo se prepoznati!
Da će nam srca zadrhtati!
Da će nam koljena klecati!
Da će nas prožeti trnci!
Da će nam se duše stopiti!
Da ćemo na zvijezdama jahati!
Da će cijeli svemir biti sretan,radi NAŠEG SUSRETA!
PITAM SE...
Ljubav je teško objasniti,a možda i nije...vrijedi pokušati!
Volimo li nekog,normalno je da mu želimo sve darovati,brinuti o svakoj želji voljenog bića.
To isto čini i majka za tek rođeno dijete.Ne osjeća se majka loše zbog neprospavanih noći,ili što na svaki gu...gu...skače spremna učiniti sve što je potrebno...ne očekujući ništa za uzvrat.Jednostavno uživa u mogućnosti darivanja ljubavi.
To je BEZUVJETNA LJUBAV!
Jer ako postoji uvjet,tu nema mjesta ljubavi.
Naše srce ima ključić,a mi smo jako popustljivi vratari vlastitog srca.
Puštamo svakog,u nekakvoj glupoj nadi da je to možda "onaj pravi",kojeg toliko iščekujemo.
Puštamo svakog...a onda patimo
Kad nemožemo zaključati vrata srca iza nekog koga bi željeli zadržati,duboko smo nesretni.
Jeli dotična osoba željela ostati u našem srcu i ako nije zašto nije?
Što je vidjela,doživjela,osjetila,kad je zavirila u naše srce?
To se nikada ne pitamo,jer imamo visoko mišljenje o svom srcu.
Još osjećamo velikodušnost,darovali smo nekome svoje srce,a on "nezahvalnik",vidi kako se ponaša!
Kao tvorci svoje patnje,nastavljamo razapinjati mreže pred vratima svoga srca.A onaj tko se ulovi,želi se i osloboditi.
To je tako logično!
Tko želi biti plijen!
Sloboda je prirodna i svi je želimo imati,ali je istovremeno osporavamo drugima.
Ono,"moj muž","moj frajer",tako otrcano zvuči.
Jer nitko nije ničiji,svi smo zasebne jedinke!
Slobodni smo voljeti koga hoćemo i kako god hoćemo.Milijun je načina pokazivanja ljubavi.
Zato volimo,ljubimo,ne očekujmo uzvraćanje.
Ako ga doživimo(uzvraćanje),biti ćemo neizmjerno sretni!
Eh,kad bi to barem znali!
Zato sijmo ljubav,pažnju,nježnost,osmjeh,toplinu...možda ipak nešto proklija.
I izraste u VELIČANSTVENOST!!!
SLUČAJNOST ILI...
Tiho i neprimjetno
kročio si putem
neizvjesnim.
Sipao iskrice
što zapališe vatru
nečijih dubina.
Jeli to slučajnost
ili sudbina
da stope tvoje
dragi trag utisnuše
u dubinu duše moje.
MJESECU
Srebrnim sjajem
obasjavaš tamu
naših snova.
I tiho nam šapućeš
snivajte,snivajte mirno
neka vam je laka
noć ova.
SAMO NEBO
Samo nebo pamti
sve drhtaje
svaku suzu.
Samo nebo
jer tko drugi
želi pamtit suze,tugu.
Samo nebo uvijek gleda
gdje je uzrok suza,tuge.
Samo nebo
jer tko drugi
može letjet ispod duge.
Nebo moje samo pamti,
sva sjećanja ja odbacih,
pa mi jednom kad ti stignem
vrati ono što izgubih.
Da se sjetim svake suze
proživljenog svakog trena,
da se sjetim jedne duše
da se sjetim tog imena.